Arhitekt Takaharu Tezuka objašnjava na TEDx Kyoto talk-u kako je jedna škola stvorila vrtić koji se ne bori s dječijim prirodnim nagonima, već ih podržava.

Ovo je jako lijepo objašnjenje kako to stvarno izgleda kada imate nadareno dijete.

Posebno je lijepo vidjeti roditelje koji vide i podržavaju rast takvog djeteta.

Prirodni vrtići omogućuju djeci priliku da izgrade sjećanja iz djetinjstva - siguran prirodni prostor unutra, blago izazovnu otvorenu istražnu zonu koja podržava da djeca razviju emocionalnu sigurnost i vještine, a potom i divlju šumu, gdje mogu osjećati slobodu u potpuno prirodnom okruženju.

Djeca u ovakvim vrtićima, starija od 2 godine, provode većinu dana na otvorenom u svim vremenskim uvjetima, bilo u prirodnom vrtu ili u šumi gdje su izgraditi brlog za životinje i kućice za ptice pomoću alata kao što je pila ili neki drugi alat, gdje mogu napraviti vatru na kojoj će kuhati svoje vlastite grickalice, gdje se mogu popeti se na stabla i općenito istražiti čuda koje šume imaju za ponuditi.

Ne biste li htjeli da i vaše dijete ide u ovakav vrtić?

Jedan divan stari učitelj dao je prekrasnu sliku svima koji se bave odgojem djece, kako uvijek treba „kroz zlatnu foliju“ promatrati dijete. Takvo promatranje je poticajno za dijete, ono može biti slobodno u svojoj mašti, u svojoj kreativnosti, ono se izgrađuje!

Slobodna igra je najvažnija dječja aktivnost, najvažniji posao u djetinjstvu, vrijeme kad dijete mora imati svu slobodu ovoga svijeta. To je najbolja priprema za život, nema ciljeva, nema pravila, osim onih koje dijete samo zada. Potiče kreativan život i za kasniji intelektualni razvoj. Dijete u igri ima mogućnost izražavanja svojih osobnih iskustava i osjećaja. Igra dijete povezuje sa svijetom, a pri tome dolazi do novih spoznaja. Igra je za dijete jednako važna koliko i posao za odrasle. Ona dijete vodi prema socijalizaciji, maštovitosti, inicijativi, hrabrosti za slobodno stvaranje. Ona razvija socijalne procese u grupi i pruža mogućnost djetetu da bude samostalno, samopouzdano, i razvija slobodnu volju.

„Ovdje bih ukratko željela opisati svoje snove i nadanja o školi budućnosti u kojoj će se duša djeteta moći slobodno i potpuno razvijati.“ 

Ovako je Ellen Key započela u svojoj knjizi „Stoljeće djeteta“ temu Škola budućnosti.

Knjiga je napisana  još 1902, dakle prije više od sto godina, a danas je više nego aktualna.

Na nekoliko citata iz knjige možemo se uvjeriti koliko nema razlike u razmišljanju o odgoju od prije sto godina i danas. Ono čemu čovjek teži i o čemu sanja je univerzalno.